Mlad je i zdrav Smajo. Veseo je uvijek i ni na što se ne tuži. Kud god ide, pjeva i jaše konja bijesno i silno, uvijajući se na sedlu kao kakva fitmija i gotovo kad ga god sretneš, uvijek mu je drugi konj, mlađi i bolji. Veselju, pjesmi i lovu nigdje kraja ni konca!
- Nikad boljeg subaše! - hvale se kmetovi.
Otkad je trećina postala, i otkad su subaše pošle kroza sela, čestitijeg, beskrajnijeg i veselijeg Turčina nijesam vidio svojim očima! - govorio je svak po selu.
- Kad nam je već taka sudbina da moramo i subaše imati, neka nam dragi bog pokloni i u dobrom zdravlju i veselju podrži našeg dobrog i čestitog Smail-agu! - blagosiljali su ga sa sviju strana.
Svakog je kmeta, i siromašnog i bogatog, lijepo Smajo dočekivao kod čardaka. Svakom bi ispekao kavu i napunio lulu duvana, a i čardaku su često stizale milošte i pokloni od kmetova: neko kokoš, neko pile, neko janje, neko opet lonac masla i čabricu sira. Svega je ponešto stizalo, i Smajo je bio zadovoljan s kmetovima, a kmetovi s njim. Niko se ni na koga nije mogao potužiti, jer bi ogriješio dušu, a to nije rad ni Smajo ni njegovi kmetovi.
Smajo se pri procjenjivanju desetine zauzimao za svoje selo, te desetar od njeg nije smio ni pisnuti. Koliko bi Smajo rekao da u jednom stogu ima "carevine", toliko je i bilo. On je subaša Hadži-Selim-bega Džinića, čija se riječ još i danas uvažava i poštuje, pa mu je bilo lako činiti što je god htio i želio. A Smajo je istinski želio da svak bude veseo i zadovoljan, da svak pjeva i klikće, izvijajući se kao ševa ispod čistog i vedrog neba. Duša bi ga zaboljela kad bi viđeo tužno, neveselo lice, i gledao bi da ga kako bilo razveseli.
- De, ćoće, zapali! - pružio bi mu odmah kutiju. Mani se, vire ti tvoje, misli i dumana! Zapali, majka mu stara, pa se malko razvedri. - Sve će bolje biti nego što mi mislimo.
Onda bi udario u vesele i neobuzdane šale, koje bi i mrtva usta na smijeh natjerale.
Okolna su sela zavidjela kmetovima Hadži-Selim-bega Džinića što takog subašu imaju, a i beg se, nema vajde griješiti duše, očinski brinuo za svoje selo, braneći ga od svakog zla i napasti. Malo je, vrlo malo takih begova i spahija. On je često izlazio u selo i odsjedao u Smajinu čardaku. Kmetovi bi se svi skupili, i on bi ih o svemu raspitivao: kako je ljetina ponijela, kako su šljive rodile, može li se živjeti, i naposljetku bi oštro digao oči i pogledao Smaju:
- A kako vi s ovim? Da li vam je, bivakarce, dobar?
- Dobar, predobar! - graknuli bi svi kao jedno grlo. Ako nam misliš nažao učiniti i srce nam naše iz njedara izvaditi, onda slobodno moreš Smail-agu dignuti iz ovog čardaka! Njegova pjesna i šenluk, njegovo čisto i pošteno srce vrijedi, beže, pola Carigrada. Otkad je svijeta i vijeka, ’vakog čojeka nije sunce viđelo!
Beg bi se zadovoljno osmjehnuo i na polasku bi turio Smaji pregršt sitne jaspre da razda kmetovima.
U pošljednje vrijeme bio je Smajo nešto zamišljeniji, i svake večeri, u veliko večernje doba, kad se unoća i kad se sve smiri i obamre, jekne sa čardaka pjesma:
Soba mi je prazna, A postelja hladna, Ne mogu da spavam, Bećar sam, Jadan!
Sve se selo izbudi. Od torova uzavru psi i čobansko podvikivanje. Noć se zatrese i uzdrhti, čista i vedra noć rane jeseni! Smaje sutradan ne bi bilo u čardaku, i kad bi se poslije nekoliko dana vratio, na licu je lebdio drhtav nemir i neka bolna, duboka zamišljenost.
- Naš se subaša nešto mlogo promijenio - išao je šapat od usta do usta.
- Nešto ga boli i grize. Savladala ga je nekakva potajna boljka i jad. Braćo moja, šta bi to moglo biti? - pitali su se ljudi među sobom.
I Smajo je s dana na dan postajao mračniji i zamišljeniji i češće, mnogo češće, silazio u varoš nego prije. Odlazi i vraća se, ali ga niko nije pitao zašto je to toliko učestalo njegovo putovanje. Jednoga mjeseca pred poznu jesen ostao je čitavih petnaest dana u gradu, i kad se vraćao, propjevao je obnoć kroz selo, i to mu je bila kao pošljednja pjesma. Jedno desetak dana iza toga bio je vrlo veseo i sa svakim se šalio, a poslije tog vremena sasvim se pomrači njegovo svijetlo i veselo lice. Usne se od dugog ćutanja upiše jedna u drugu, i Smajo kao da onijemi. Kad bi koju riječ i progovorio, bila mu je gorka kao pelen, a teška kao olovo. Rijetko je izlazio među ljude. Neprestano je sjedio na čardaku, turoban i zamišljen. Često se trgne iz mračnih i crnih misli, strese se kao da hoće nekakav nevidljiv teret da zbaci sa sebe.
- Teško onom, po sto puta teško, koga stežu nevidljivi okovi! - uzdahne duboko. - Što ućinih od sebe, postove mu njegove!… "Kupi mi, moj šećerni Smajkane, šamiju, kupi mi papuće, nabavi mi novu feređu, ova mi se mnogo pohabala"! Haj, haj! - uzdahne još dublje i očajnije. - Što ućinih od sebe, slip hodio po dunajluku! E, vire mi turske - zaklinje se sam sebi i mlata rukama kao da je malo šenuo s pameti. E, vire mi turske i ramazana mi mog, da sam znao da će iza one onake slasti i milošće doći ova gorćina i duman, volio bih skoćiti u Vrbas nego ovo doćekati!
Od veselog i plahog Smaje postade jedno bijedno, namršteno i zlovoljno lice, koje poče na sav svijet mrziti i vikati. Stade čak i proricati da se primakao kijametni dan - Strašni sud, jer se svijet iskvario i ispoganio:
- Ništa ovo danas ne valja! Sve je ovo jedna petljaga i rospiluk. Ali neka, neka! Primiće se dan kad ćemo svi znati što smo i na ćemu smo. Ubrzo će zavrištiti ćorav đogat pod ćoravim Osmanom…
Svijet se uprepastio, pa se previja i krsti od čuda:
- Šta bi čojeku, ako ko za boga jedinog zna!?
Jednog dana naredi Smajo sluzi da sazove sve momke koji su se ove jeseni iženili. Momci se sutradan skupiše pred čardakom, a on poče nešto besmisleno i nerazgovijetno govoriti. Niko ga nije razumio. On se gorko zaplaka i, zanoseći se u stranu, jeknu:
- Plaćimo i jaućimo svi skupa! Naša je nesreća i nevolja duboka i crna ko kara-denjiz, i visoka ko ovo nebo nad nama!
- ↑ Pripovijetka je objavljena u Politici, I/1904, br. 270. Za života piščeva više nije bila preštampavana.