Na očevu grobu

Šantićeve pjesme 1889.

Baš kad svanu pramaljeće,
Kad izniče šaren cvijet,
Kad s' probudi punan sreće
Iz mrtvila cio svijet;

Kad mišljasmo preveseli
U zeleni hodit gaj
I uživat oni vreli,
Taj jutarnji sunčev sjaj;

Kad mišljasmo trčat gori,
Uz veseli pjesme glas, -
Zao nam se udes stvori,
Plač i tuga stiže nas.

Ti nam ode, oče dragi,
Baš na sveti Đurđevdan;
Tebe zovnu bože blagi
U nebeski vječni stan.

Ti izdahnu
Tek za jedan tili čas.
Ljuta bolja tebe svlada,
Ne nađosmo tebi spas.

Obvio te sanak vječni,
Tvom životu dođe kraj...
Ti ucvijeli sinke tvoje -
Čuješ li nam, oče, vaj?

Zbogom, oče, diko naša,
Spavaj mirno vječni san!
Bog ti dao srpskoj duši
U svom raju sveti stan!

Zbogom, oče!... Na grobu se
Opraštamo s tobom mi,
Al' u srcu sinak' tvojih
Tvoj će spomen živiti.
Kategorija:BiH književnost Kategorija:Poezija